patriotizam

Oni se u javnosti prikazuju kao religiozni i časni ljudi, puni poštenja i smisla za humor, a naivni ljudi im vjeruju i zdušno ih brane kada netko kaže nešto protiv njih. No, kroz povijest su mnogi ljudi prozreli njihovu lažnu dobrotu i shvatili da pravi Židovi CIONISTI nisu religiozni, da im je najbitniji ovozemaljski život, da su oni ljudi bez imalo časti, koji će sve učiniti kako bi zgrnuli profit, jer je pohlepa jedina stvar koja ih pokreće u životu. Židovi CIONISTI su u javnosti veliki pobornici jednakosti svih rasa i nacija, a zapravo su i oni sami rasisti jer im je očuvanje čistoće njihove krvi od iznimne važnosti. Njihovo doseljenje u jednu državu se može opisati u četiri riječi: migracija, infiltracija, asimilacija, dominacija. Prvo se dosele (migriraju), pa se nakon toga uvlače usve pore društva (infiltriraju), onda se nakon toga prikazuju jednakima domicilnom stanovništvu i kunu se da su različiti samo zbog vjere, te ubrzo postaju općeprihvaćeni članovi društva (asimilacija) i onda kada postanu dovoljno moćni, preuzmu gospodarstvo, medije, uz pomoć kojih šire svoju naizgled nevidljivu propagandu, a naposljetku preuzmu i čitavu državu, od siromašnih trgovaca postaju najutjecajniji pripadnici društvene i političke elite (dominacija). Prije svega želim ukazati na činjenicu da pravi Židovi nisu potomci onih Židova o kojima se piše u Bibliji. Većina njih su potomci starog turskog plemena - Hazara. Židovi upravo tu hazarsku krv svim silama održavaju čistom i radi toga često posežu za najbolesnijim rješenjima poput incesta. Zato i postoji velik broj bolesti koje su raširene isključivo među Židovima.

Zamislite se malo, nije li vam čudno da upravo Židovi, „vječne žrtve“, posjeduju većinu najmoćnijih svjetskih multinacionalnih korporacija i medijskih kuća? Ne mislite li valjda da je to slučajno tako?  Većina Europljana svako jutro kada se probude popiju šalicu židovske kave, zapale jednu židovsku cigaretu i pročitaju židovske novine. Nakon toga na sebe obuku židovsku odjeću i obuću, a žene se našminkaju židovskom šminkom. U žurbi na posao, u strahu da ih židovski poslovođa ne otpusti zbog kašnjenja, pojedu židovsku čokoladicu ili neki drugi prehrambeni proizvod i popiju židovski sok. Prvi telefonski poziv obave židovskim mobilnim telefonom ili komuniciraju s nekime na židovskom računalu uz pomoć židovskih programa. Prvo što vide na televiziji su židovske emisije i filmovi, njihova djeca ujutro gledaju židovske crtane filmove, a u školi uče kako su njihovi djedovi bili zločinci i da su bez razloga ubijali jadne i nevine Židove. Navečer osobnu higijenu svi održavaju uz pomoć židovskih proizvoda. A i svi vole tu i tamo otići u židovski restoran brze hrane pojesti židovske hamburgere. I ne zaboravimo još da svu svoju ušteđevinu povjeravaju židovskim bankama, te da imovinsko i životno osiguranje povjeravaju židovskim osiguravajućim društvima.

Ovoj židovskoj okupaciji svijeta se može stati u kraj samo ako im se odsječe grana na kojoj sjede a to je ne koristiti proizvode i usluge židovskih i pro židovskih kompanija preko kojih se finansira genocidna država izrael.

Bošnjaci:

0-10 % - levander svjetla boja

10-25 % - svjetlo plava

25 - 49 % - svjetlo zelena

Preko 50 % - tamno zelena

HVALA JACK-u NA KARTI I ISTRAŽIVANJU

Prvi genocid nad muslimanima u istočnoj i jugoistočnoj Evropi, pa i nad Bošnjacima, inspirirala je i stalno poticala Crkva. Bilo je to u periodu izmedu 1683. i 1689. godine na prostoru Mađarske, Slavonije, Like, Dalmacije, Krbave i Boke Kotorske. Ova kolektivna tragedija muslimana zbila se u toku i neposredno nakon tursko-austrijskog rata poznatog pod imenom "Bečki rat". Svi oni muslimani koji se s navedenih područja nisu uspjeli povući bili su nemilosrdno istrijebljeni ili pokatoličeni. Svi tragovi islamske kulture bezobzirno i sustavno bili su uklonjeni. Primjere toga do sada na ovome prostoru nezapamćenog brisanja muslimanske kulture mogli smo vidjeti i u prošloj agresiji na području zapadne Hercegovine, gdje su u agresiji Republike Hrvatske hrvatski bojovnici do temelja uništili više desetina džamija i drugih vjerskih objekata.

Drugi po redu genocid, kao posljedica Prvog i Drugog srpskog ustanka, započeo je pod devizom "Generalno trebljenje Turaka iz naroda", kako ga je označio srpski diplomat i historičar Stojan Novaković, a odvijao se na tlu Srbije od 1805. do 1820. godine. U poticanju ovoga genocida ogromnu ulogu imala je Srpska pravoslavna crkva. Na čelu Srba stajao je Đorde Petrović zvani Karađorde. Vuk Stefanović Karadžić (1787.-1864.), upotrebljavajući famozni glagol "očistiti" za označavanje genocida nad muslimanima, kaže: "Pošto Srbi uzmu i očiste Beograd od Turaka godine 1807., premjesti se Sovjet iz Smedereva u Beograd." (V. S. Karadžić, Srpska istorija našeg vremena, Beograd, 1969., str. z83.) Službeni Karađordev biograf Konstantin N. Nenadović piše: "Ogorčeni Srbi i poslije toga (poslije zauzimanja Beograda, op. M. O.) klali su Turke, gdje su god koga našli, nisu štedili ni ranjenike, ni žene, ni decu tursku." (K. N. Nenadović, Život i dela velikog Đorda Petrovića Karađorda, Beograd, 1971., str. 166.) Isti Nenadović dalje piše: "Kako (Karađorde) dođe u Beograd, u tajnom zasedanju Soveta, rešeno bude: da se sviTurci i iz donjeg Grada očiste. (..) No kako je po odlasku Sulcjman-paše još mnogo Turaka u donjem Gradu sa ženama i decom zaostalo, taj isti dan i u Beogradu rasplamti se osvetna seča Srba nad Turcima, kojoj osveti i gorkoj razjarenosti Srba ni same vojvode niti su smele niti mogle od toga Srbe uzdržati, i ta seča dva je dana trajala, tražeći i ubijajući sakrivene Turke po kućama. I samo oni su pošteđeni bili koji su se obećali pokrstiti..."

Prema sintetičkom izvještaju koji je izradila obavještajna služba austrijske vojske o genocidu nad civilniln muslimanskim domorodačkim stanovništvom u Beogradu, koje su oslovljavali kao Turci, Srbi su zapalili četrdeset muškaraca koji su se branili iz jedne kuće. "Osveta Srba još nije bila zadovoljena: odlučeno je poubijati žene i djecu koji su ostali u gradu, i samo s teškom mukom nekolicini prvaka ljudskijih osjećaja pošlo je za rukom spriječiti to nedjelo. Što se odlikovalo mladošću i ljepotom, uzeše sebi srpski prvaci za krevet, ostale i djecu poslaše u Niš. Da bi opravdali te sramne okrutnosti, tvrdili su kako su beogradski Turci namjeravali zatrti Srbe." (Citat prema: Mirko Grmek i dr.: Etničko čišćenje - povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji, Nakladni zavod Globus, Zagreb z993., str. 18.)
Zemlje u kojima su živjeli Srbi bile su dijelom Turskoga carstva, i treba znati da su u času ustanka poubijane ili protjerane muslimanske porodice ondje bili domoroci, jednako kao i Srbi. Poslije genocida nad muslimanskim življem u Srbiji, Srbi su krenuli dalje, opustošivši sve džamije i ostale islamske vjerske i kulturno-historijske spomenike. Nakon međunarodnog priznanja kneževine Srbije na Berlinskom kongresu (1878.), do koga je došlo zahvaljujući Bismarckovoj Njemačkoj, uslijedio je sustavni memoricid islamske civilizacije u toj zemlji. Djelotvornost ovoga potvrdio je i ugledni francuski slavist Louis Leger. (Prema: Etničko čišćenje, ibid, str. 18.)

Treći genocid nad muslimanima u istočnoj i jugoistočnoj Evropi, a napose nad Bošnjacima, traje u periodu izmedu 1830. i 1867. godine, kao posljedica priznanja Srbiji statusa vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskoga carstva. To je dalo povoda genocidnim Srbima i vječitim mrziteljima muslimana da ih protjeraju iz Užica, Šapca, Sokola i Beograda. Egzodus muslimana iz tih područja trajao je OD 1862. do 1867. godine. Oni su naseljeni preko Save u Bosni, u Gornjoj i Donjoj Aziziji (u Bosanskome Šamcu i Orašju).

Četvrti sustavni genocid nad Bošnjacima dogodio se u Crnoj Gori u programu tzv. "istrage poturica". Bošnjačko stanovništvo koje tada nije pobijeno dalo se u bijeg izvan granica Stare Crne Gore. Promotor i ovog genocida bila je Srpska pravoslavna crkva. Početak pogroma zbio se na Badnju večer, kada je veliki broj Bošnjaka bačen u lomače badnjaka. Inspiracije za ovaj genocid pravoslavci su crpili iz Gorskog vijenca, djela Petra II Petrovića Njegoša ( 1813.-1851. ), pravoslavnog episkopa, neprikosnovenoga moralnog i duhovnog autoriteta Crnogoraca. Ovo je djelo, napisano 1846. godine, a objavljeno u Beču 1847. - pravi brevijar međuetničke mržnje. U tom spjevu visoki dostojanstvenici Pravoslavne crkve, jednako kao i plemenske vođe, govore o pokoljima sa zanosom i užitkom. Takve čine Njegoš prikazuje kao svete samo ako se radi o muslimanima. Pravoslavci muslimane ovdje kolju "uz veselje" i oči im kopaju kao od šale. Tako u jednom pjevanju, na primjer, Njegoš opjevava izvještaj vojvode Batrića podnesen episkopu Danilu i igumanu Stefanu o jednom pokolju Bošnjaka:

I šta ću ti duljiti pričanje,
koliko je ravnoga Cetinja,
ne uteče oka ni svjedoka,
ni da kaže kako im je bilo,
te pod svoju sablju ne metnusmo
koji ni se ne šće pokrstiti,
koji li se pokloni božiću,
prekrsti se krstom hristjankijem...
Kuće turske ognjem izgorjesmo,
da se ne zna ni stana ni traga
od nevjerna domaćeg vraga.
Iz Cetinja u Ćeklić pođosmo,
ćeklićki se razbježaše Turci,
malo koga od njih posjekosmo,
ma njihove kuće popalismo,
od mečeta i turske džamije
napravismo prokletu gomilu,
neka stoji na uklin narodu. (Gorski vijenac, stihovi 441.-498.)

Episkop grli junake, a iguman koljače razrješava grijeha, pretvarajući njihove zločine u Bogu ugodna djela. A s kakvom je nakanom i kakvom porukom Njegoš pisao svoje djelo, bjelodano govori i sljedeći zastrašujući stih:
Borbi našoj kraja biti neće
do istrage turske ali naše.
(Ibid, stihovi 131.-132.)

Peti genocid nad Bošnjacima traje od 1874. do 1878. godine, opet na tlu Srbije i Crne Gore, te u Hercegovini i Krajini. Pobune Srba zbog tzv. čiflučenja nasilnim putem, te velikih nameta države kroz vanredne poreze i prireze, spojene sa stalnom i sistematskom propagandom iz okolnih država (Austrije, Srbije i Crne Gore), kulminiraju u protivljenju vanrednim nametima 1874. godine, iz čega izravno započinju ustanci u Krajini i Hercegovini 1875. poznati kao hercegovački i krajiški ustanci Srba. Organizirani i predvođeni izvana, naoružani i dobro vođeni, ustanici su ubrzo zapostavili svoje prvobitne ciljeve, a akcija pobunjenih Srba svela se na paljenje kuća i sela, na pljačku i ubijanje bošnjačkoga stanovništva po graničnim krajevima Krajine i Hercegovine. Austrija je te ustanke iskoristila da ustvrdi kako je stanje kršćana u Bosni nepodnošljivo i da pokrene raspravu o budućnosti osmanske vlasti u njoj, a u vezi s cijelim tzv. istočnim pitanjem. Na osnovu odluka Berlinskog kongresa (1878) Srbija i Crna Gora postaju nezavisne države s pravom velikog teritorijalnog širenja na račun Bosne. Iz svih tih novozaposjednutih područja prognano je sve zatečeno bošnjačko stanovništvo, unatoč obećanju da će se poštovati njihova vjerska i druga prava. Za samo nekoliko godina u tim je krajevima nestalo Bošnjaka, zajedno s više stotina džamija i drugih spomenika islamske kulture.

Šesti genocid nad bošnjačkim narodom desio se za austrougarske vlasti u Bosni. Zbog odlučnog otpora Bošnjaka austrougarskoj okupaciji izvršena su mnoga ubistva i likvidacije, sprovođena je germanizacija i uništavano bošnjačko biće i njegova civilizacija. Zbog svega toga, Bošnjaci su se masovno iseljavali u krajeve pod turskom vlašću. U tom periodu udio bošnjačkoga stanovništva u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine smanjen je za 7%, tj. s 39% na 32% .

Sedmi po redu genocid proveden je nad bošnjačkim stanovništvom u Sandžaku i Crnoj Gori, a odlikovao se, takoder, masovnim ubistvima, pokrštavanjima, paljevinama i pljačkom. Ovi događaji smatraju se izravnom posljedicom dvaju balkanskih ratova.
Godine 1913. vršena su nasilna pokrštavanja Bošnjaka u Plavu i Gusinju. Tada je ubijeno 85o najuglednijih ljudi, svršenika ruždija, medresa i fakulteta, te pet muderrisa školovanih u Istanbulu. Za sedam dana pokršteno je 12.500 Bošnjaka. Odbijanje pokrštavanja i pravoslavlja značilo je sigurnu smrt. Ovim genocidom rukovodio je Avro Cemović, vasojevički vojvoda iz Berana.

Osmi genocid nad Bošnjacima traje u periodu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom Kraljevine Jugoslavije, sve do njezine propasti 1941. godine. Stojan Protić, ministar u srpskoj vladi, a kasnije predstavnik ove vlade kod Jugoslavenskog odbora, godine 1917. u Nici je izjavio: "Kad pređe naša vojska Drinu, dat će Turcima (tj. Bošnjacima, op. M. O.) dvadeset i četiri sata, pa makar i četrdeset i osam, vremena, da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, to posjeći, kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji. (...) U Bosni se s Turcima neće moći po evropski, nego po naški." (Prema: Etničko čišćenje, ibid, str. 82.-83.) Sistematski genocid sprovodio se posebno nad bošnjačkim stanovništvom u istočnoj Herccgovini, gdje su crnogorske komite pobile preko tri hiljade ljudi i opljačkale cijeli taj kraj. Zbog toga su se preživjeli Bošnjaci mahom iseljavali. Isto tako, neprestano se vršio pritisak radi iseljavanja Bošnjaka iz Sandžaka. Primjeri tih zastrašujućih velikosrpskih zločina najbolje se mogu vidjeti na slučaju bošnjačkoga sela Šahovića u bjelopoljskom srezu. U tom je selu, naime, samo za jedan dan (7. novembra 1924.) ubijeno 2.500 ljudi.

Deveti genocid nad bošnjačkim narodom zbio se u toku drugoga svjetskog rata (1941.-1945.). Za pet godina bošnjačko je stanovništvo umanjeno za 8,1 %, što je, gledajući procentulno, najveći gubitak koji je jedan narod pretrpio u tom ratu, izuzimajući Jevreje. Najmasovnije pokolje Bošnjaka izveli su bosanski Srbi organizirani u četničke jedinice, potpomognuti Srbima iz Srbije i Crne Gore. I dok su se bošnjački vjerski i politički prvaci zauzimali kod njemačkih i hrvatskih vlasti za bosanske Srbe, izlažući se vlastitom riziku, dotle su ih njihove komšije, za koje su se zauzimali, nemilosrdno klali.

U Instrukcijama, koje je sačinio Draža Mihajlović 20. deccmbra 1941. godine, upućenim srpskim četničkim komandantima, stavka br. 4 nosi naslov "Čišćenje državne tcritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata", a u stavci br. 5 pojašnjava se zadatak etničkog čišćenja Sandžaka od bošnjačkoga življa i Bosne od bošnjačkog i hrvatskog življa. Zadatak srpskih hordi iz Crne Gore bio je, između ostaloga, očistiti Peštersku visoravan od bošnjačkoga i albanskoga življa. Jedan dio snaga imao je zaduženje da djeluje preko Čakora prema Metohiji i da vrši likvidaciju onih Bošnjaka koji će biti protjerani iz Sandžaka. Major Zaharije Ostojić o svojim namjerama prema Bošnjacima u Foči javlja srpskom čctničkom đeneralštabu sljedeće: "U Foči ima svega i svačega, pa se nadam dobrom plenu. Jedva čekam da mi se ljudi prikupe, pa ću im (Bošnjacima, op. M. O.) mamu maminu za sva vremena." Nakon zauzimanja Foče, njegov je izvještaj bio: gubici Bošnjaka - oko hiljadu, od čega tri stotine žena i djece. Sve tragove masakra odmah su uklonili, osim jednog dijela pobijenih žena, koje su prikazivali kao Srpkinje nastradale od Bošnjaka. U toku napada na Ustikolinu vojvoda Ostojić javio je generalu Mihajloviću sljedeće: "Ustaše tučene dobro. Po dosadašnjim podacima oko 500 mrtvih i oko 1000-2000 muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci a još bolji pljačkaši..."

Major Pavle Đurišić, vodeći srpske četničke jedinice na desnoj obali Lima, obavještava generala Mihajlovića da je hajka uspješno završena i da je sa svojim zločincima spalio 33 bošnjačka sela i pobio 1.4oo Bošnjaka, od čega 1000 žena i djece. Po njegovu izvještaju, očito se vidi da je bilo riječi o pogromu uz pokolje i pljačke, a ne o bici. Spomenuti zločinac Đurišić, vršeći masovne zločine u pljevaljskom, čajničkom i fočanskom srezu, piše svojoj nadređenoj komandi: «Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako, da ni jedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena. (. ..) Za vreme operacije se pristupilo potpunom uništenju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. (. ..) Žrtve: kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava, žena staraca i dece.»

Deseti genocid nad bošnjačkim narodom još uvijek traje. O nekim njegovim strahotama faktografski se govori u ovoj knjizi. Njegov cilj je poznat: da se Bosna podijeli, a Bošnjaci potpuno istrijebe. Plodovi zamisli Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, ali i Franje Tuđmana i Mate Bobana, te mnogih drugih ideologa i izvršitelja ovoga genocida, nažalost, danas su više nego očiti širom Bosne: nebrojeni grobovi, uništena sela i gradovi, zapaljene džamije i biblioteke, zbjegovi, invalidi i glad. Ujedinjene nacije svojom sramnom odlukom da ne ukinu embargo na uvoz oružja legalnoj bosanskoj vlasti, kako bi se Bošnjaci mogli braniti, a, istodobno, ne dirajući silno oružje pedeset godina nagomilavano u bivšoj Jugoslaviji, koje su Srbija i Crna Gora sebi prigrabile - pridružile su se krugu učesnika u desetom genocidu nad Bošnjacima.

Nijedan detalj stradanja i patnje Bošnjaka - nijedna žrtva, džamija, biblioteka ili koji drugi srušeni objekt - ne smije hiti zaboravljen niti ostati nezabilježen. Sve se mora zapisati i pred savjest čovječanstva i sud historije staviti, da bude znano ko je agresor, a ko stradalnik, ko je napadač, a ko branitelj, ko je terorist, pljačkaš i razbojnik, a ko rodoljub. Fašizam nije pobijedio u Bosni i Hercegovini usprkos planovima i srpskog i hrvatskog velikodržavlja usmjerenim na njenu razgradnju i uništenje.

Među mnogim tajnama, koje su Srbi skrivali kao zmija noge, bila je i ona o Kosovskoj bici i rodbinskom prijateljstvu između njihovog  i osmanskog dvora.  Njima treba odati  svjetski primat u krivotvorenju historijiskih činjenica i  izmišljanju mitova. Oni su među rijetkim narodima na svijetu,  koji svoje poraze slave kao pobjede. Bili su veliki prijatelji s Osmanlijama, s kojima su se  pripadnici dinastija Hrabrenovića  i Brankovića  orodili. Ovo je kratka priča o Kosovskoj i drugim bitkama Osmanlija s neprijateljima i rodbinskim vezama tih dviju  dinastija sa Osmanlijama.

Udaja Olivere za sultana Bajazida

Šest mjeseci nakon Kosovske bitke, Lazareva udova kneginja Milica (u legendama unaprijeđena u caricu), po savetu patrijarha i celoga sabora sveštenih lica i celoga sveštenstva, dala je pristanak da se njena kćerka Olivera uda za sultana Bajazida I. Tako su sultan Murad I i despot Lazar Hrabrenović pod zemljom postali prijatelji, a na zemlji je kneginja Milica postala punica sina čovjeka koji je izdao naredbu o smaknuću njenog muža, a Oliverin brat, novi despot Stefan Lazarević, šura sultana Bajazida. Bajazid i Olivera izrodili su tri sina: Sulejmana, Isu i Mehmeda (od arapskog ličnog imena Muhammed). Još samo treba dodati  da je Lazareva  kćerka Vukosava  bila  udata za Miloša Kobilića, a Mara za despota Vuka Brankovića.

U prvoj bici koju je, sedam godina nakon Kosovske  novi sultan Bajazid I vodio kod Nikopolja   protiv zapadnih križarskih vojni, pod zapovjedništvom ugarskog/mađarskog  kralja Sigismunda (poznatog kao Žigmund), osmanska vojska je bila pred velikim porazom. Tada je s desnog boka sultanu u pomoć pritekla srpska vojska, pod zapovjedništvom njegovog šure despota Stefana Lazarevića. U odlučnoj bici, koja se odigrala 28. rujna/septembra 1396. godine, Osmanlije su poraz pretvorili u pobjedu i hametice porazili križarsku vojsku. Tako je šura spasio svoga zeta.

Sultan Bajazid I još se jednom našao u velikoj nevolji, jer je bio napadnut od silne tatarske vojske, kojom je zapovijedao čuveni han Timurtari /Timur. U odlučnoj bici, koja se odigrala na ravnici Čabikabad/bos. Trstikovac kod Anagore ili Angore/današnja Ankara 27. travnja/aprila 1402. godine, opet je u pomoć zetu sultanu Bajazidu I pristigao njegov šura despot Stefan Lazarević,  s deset hiljada  srpskih vojnika. Ovoga puta, sreća je zetu i šuri okrenula leđa: pobijedio je Timur, glavnina osmanske i srpske vojske izginula, a ostatak zarobljen ili se spasio bijegom. Među zarobljenicima našao se i sultan Bajazid I.  Da bi ga ponizio, Timur je naredio da se stavi u željezni kafez i tako na kolima voda po Anadoliji, da narod gleda svoga sultana. Olivera je morala  naga posluživati pijane tatarske vojnike. Kad su doveli okovanog sultana da vidi u kakvom mu je položaju supruga, on je zbog poniženja,  od tuge i prevelike boli udario glavom od jedan željezni demir kafeza, razbio glavu i sa prustim mozgom ubrzo izdahnuo (14o3). Nakon toga događaja, Timur je oslobodio Oliveru i ona se s djecom sklonila na sigurno mjesto.
Kad su se prilike smirile, novi sultan postao je Mehmedov sin i Bajazidov unuk Murad II (1421-1451). Smrću despota Stefana Lazarevića 1427. godine, ugasila se je loza Hrabrenovića.  Tada je  Despotovinu naslijedio  sin Vuka Brankovića Đurađ (1427-1456), unuk Mare, sestre  despota Stefana Lazarevića.


Ženidba Murada II Durđevom kćerkom Marom

Sultan Murad II oženio se 1435. godine Đurđevom kćerkom, Marom, nazvanom Amarisa. To mu je bila treća supruga po redu, a postala je maćeha princu Mehmedu, budućem sultanu Mehmedu II Osvajaču /tur. El Fatih. Mehmed je 1451. godine zbacio oca s prijestolja, a svoju maćehu Maru, uz bogate darove, uptio bratu u Srbiju. Ona se u Srbiji nije dugo zadržala,  pa se 1457. godine vratila u Tursku. Naselila se je u malom selu Ježevo u Sv. Gori, južno od Strumičkog jezera. Bila je okružena srpskom vlastelom i monasima. Tu je, između ostalih, razvila i živu političku djelatnost. Često je pozivana kao posrednik kod zaključivanja raznih ugovora o miru ili o nekim drugim pitanjima. Izdavane povelje  pečatila je pečatom svoga pokojnog oca despota Đurđa Brankovića. Održavala je redovnu prepisku s Dubrovčanima, koje je nazivali svojim dobrim i starim prijateljima. Za nju je poznati češki historičar Konstantin Jireček rekao da je hrišćanima služila svom snagom. Patrijarsi Carigradske patrijaršije (u čijem sastavu je od 1459.  do 1557. godine bila i Pećka patrijaršija),   postavljani su i smjenjivani njenim utjecajem.

Uz ime sultanije Mare vezan je i jedan dugo vođeni spor s Dubrovčanima oko zaostavštine njenog pokojnog oca despota Đurđa Brankovića, koja je kao poklad bila pohranjena kod dubrovačkog vlastelina Marka Đoreva Gučetića.  Mara se 1459. godine obratila Dubrovčanima sa zahtjevom da joj predaju   očevu zaostavštinu, koja pripada njoj i njenom slijepom bratu Grguru. U ovaj spor umiješao se i sin Mehmeda II novi sultan Bajazid II (1481-1512), pa je Mari i Grguru vraćen samo mnaji dio očeve zaostavštine. Mara je se kasnije zamonašila i umrla je u dubokoj starosti 14. septembra 1487. godine. Sahranjena je u manastiru Sv. Bogorodice u Kosinici kod Drame, na području starog Pangaja.

Odavno me muči dojam da što više saznam o Husagi Čišiću Mostarcu, nekadašnjem poslaniku Narodnog Fronta Bosne i Hercegovine. Ono što mi je poznato nije dovoljno da bi nešto više rekao o ovom Bošnjaku, koji je na prvoj Ustavotvornoj skupštini Demokratske Federativne Jugoslavije 1946. godine, zatražio objašnjenje, zašto u grbu Jugoslavije nedostaje šesta baklja, jer svakako postoje šest republika. Naravno da je ućutkan od tadašnjih ustavotvoraca, Moše Pijade i Milovana Đilasa.

Šta je ustvari rahmetli Husaga rekao i tražio na toj prvoj Ustavotvornoj skupštini, malo, ili pak nimalo se nije pisalo i pričalo do današnjih dana.

Rahmetli Husaga im je rekao, da postoji šesti narod, a to je Bošnjaci muslimanske vjere, našto je bio ućutkan za sva vremena, ne samo od Moše, i Đilasa nego mu se od tada gubi svaki trag. Kako se to desilo da su ga njegovi Mostarci zaboravili, i samo se pominje u nekim spisima  i to od Ota Bihalji-Merin kojeg je interesovala poznata balada o Hasanaginici. Sve što se zna o njemu je da je potomak Hasan-age i da je u razgovoru sa O tom propustio da otkrije jedno od brojnih tajni vezanu za ovu baladu, u kojoj je opjevana lokalna porodična zgoda na području Imotske krajine sredinom osamnaestog vijeka.

Poslije svih ušutkanih prije Husage, i njega je zadesila ista sudbina od veliko srpske i hrvatske hegemonije. Postao i ostao nepoznat od svog sopstvenog naroda Bošnjaka.
Svi napori ova dva nama susjedna naroda, da Bošnjake unište i njihovo postojanje prikriju, nije urodilo plodom, jer ipak baklja bošnjaštva je gorjela, da li to bilo u domovini, koja je gašena na svakom pomolu, pa su je nosili bošnjački sinovi van Bosne. Nosili su baklju bošnjaštva muhadžiri, do nakraj osmanskog carstva, a u novije vrijeme je prenijeli preko Evrope do kraja Amerike. Svi napori da se bošnjačka nacija  izgubi i prikrije, uspijeva Srbima i Hrvatima, samo u njihovim glavama.  Izolirati i prikriti postojanje Bošnjaka, autohtonog naroda na balkanskom prostoru je bilo nemoguće, jer postoji više nego hiljadugodišnja historija  dobrih Bošnjana koja ih krasi i sija još od srednjeg vijeka.

Rahmetli Husaga Čišić, njegova svijetla ličnost mora ostat u historiji Bošnjaka, kao jedan od onih bakljonoša svoje narodnosti, i mi njegovi nasljednici mu bit zahvalni, i slaviti ga dok je Bosne i Bošnjaka. Ko zna možda u bliskoj budućnosti se zastide bar oni koji nose prezime Bošnjak i vrate se iskonu.

Muhamed Hadžiefendić (1898-1943) je rođen 1898. godine u Tuzli, u staroj i uglednoj obitelji. Poslije osnovnog obrazovanja u rodnom gradu, pohađao je Trgovačku akademiju u Sarajevu. Želja njegovog oca je bila da ga sin naslijedi na čelu obiteljskog trgovačkog poduzeća, ali je mladi Muhamed pokazivao više sklonosti ka vojničkoj karijeri. Početkom Prvog svjetskog rata stupio je kao dragovoljac u 3. bosansko-hercegovačku pješačku pukovniju. Iz rata se vratio s činom poručnika, te je naslijedio oca u njegovim trgovačkim poslovima. No, paralelno s tim, nastavio je i vojničko usavršavanje, vanredno polažući ispite na Vojnoj akademiji u Beogradu, da bi 1938. bio proglašen rezervnim majorom Jugoslavenske kraljevske vojske.
stupio je kao dragovoljac u 3. bosansko-hercegovačku pješačku pukovniju. Iz rata se vratio s činom

Prilikom napada srpskih ustanika s Ozrena na bošnjačko mjesto Puračić, početkom studenog 1941. godine, domobrane Hadžiefendićeve III. bojne zahvatila je panika i počeli su se u neredu povlačiti. Hadžiefendić je s pištoljem u ruci djelomično zaveo disciplinu i vratio domobrane na položaje, ali je uvidio da su daleko veći otpor pružili naoružani domaći ljudi. Hadžiefendić je shvatio da domobrani - a bili su to uglavnom vojni obveznici iz Slavonije (dok su u isto vrijeme domobrani iz Bosne služili po Slavoniji i Hrvatskoj) - nisu imali motivacije da se bore tako daleko od svojih kuća, u tuđem i nepoznatom kraju. Posljedica toga je bila činjenica da oružane snage NDH nisu bile u stanju pružiti učinkovitu zaštitu muslimanskim naseljima izloženim strahovitim četničkim napadajima i pokoljima. Stoga je bojnik Hadžiefendić odlučio osnovati jednu samozaštitnu vojnu formaciju organiziranu na teritorijalnom principu.

Hadžiefendić je 7. prosinca posjetio ministra domobranstva Slavka Kvaternika, izloživši mu svoje prijedloge. Kvaternik se složio s tom idejom, te se Hadžiefendić vratio u Tuzlu i 20. prosinca pozvao općinske načelnike, predstavnike vojnih vlasti i druge ugledne ljude na sastanak na kojem je dogovoren ustroj formacije pod nazivom Dobrovoljački odjel narodnog ustanka bojnika Hadžiefendića. Formacija je ustrojena dva dana kasnije i isprva se sastojala iz nekoliko satnija raspoređenih po selima istočno od Tuzle i oko Živinica, koja su tada neposredno bila ugrožena četničkim napadima. Nepuna četiri mjeseca kasnije, Dobrovoljački odjel je preimenovan u Zdrug dobrovoljačke legije Hadžiefendića, da bi u svibnju taj zdrug konačno bio preustrojen u Domobransku dobrovoljačku pukovniju ili Domdo pukovniju. Pukovnija se sastojala od stožera u Tuzli, te šest bojni raspoređenih po gradovima i mjestima sjeveroistočne Bosne (Tuzli, Gračanici, Brčkom, Bijeljini, Zvorniku i Puračiću). U narodu je najčešće nazivana "legijom", dok su je partizani i četnici nazivali "muslimanskom legijom".

Nakon što su partizani zauzeli Tuzlu 2. listopada, Hadžiefendiću je u prvom redu ostavljena sloboda, ali su partizani napokon odlučili da ga kao opasnog političkog protivnika likvidiraju. Hadžiefendić je uhićen 7. listopada i izveden pred vojni sud. Hadžiefendić je osuđen na smrt i strijeljan zajedno s preko pedeset drugih građana Tuzle, Bošnjaka, Hrvata, pa čak i Srba, koje su komunisti ocijenili "neprijateljskim elementima". Njegovi posmrtni ostaci su kasnije preneseni i pokopani ispred Jalske džamije u Tuzli. Prije nekoliko godina, došlo je do inicijative da se bojnik Hadžiefendić i službeno rehabilitira, te da se po njemu nazove jedna ulica u Tuzli, ali to je propalo uslijed medijske hajke koju je pokrenula ultraljevičarski tozlanski komunisti iličeni u BOSS-u i SDP-u.

Ivan Frano Jukić je jedan od rijetkih katolika koji je u 19.st. zagovarao Bošnjaštvo. No iako to izgleda kao lijepa vijest treba pogledati i drugu stranu priče jer je očito da je fra.Jukić zagovarao Bošnjaštvo ali njegovo viđenje Bošnjaštva je da su Bošnjaci kršćani/katolici dok je s prezirom gledao na Bošnjake muslimane i na njihov pokušaj da izbore autonomiju od Turske. S tim u vezi predstavljamo pismo koje je Ivan Frano Jukić poslao Omer Paši Latasu (ili Mihajlu Latasu) u kojem mu se divi i uzdiže ga u svece jer je uspio savladata "OHOLE BOŠNJAKE" i njihovu bunu predvođenu Husejn Kapetanom Gradašćevićem i drugim muslimanskim i Bošnjačkim prvacima.
Očito se Jukić naslađivao sa Latasovim pokoljom preko 2500 Bošnjačkih Aga, Begova i drugih prvaka.

ZBOGOM SLAVENI